Pletenac: Oholo je ovo čuđenje Zapada nad Iranom

"S jedne strane, oholo je ovo čuđenje Zapada nad Iranom. Imate uvijek isti problem; imate jednu sliku zemlje kroz medij, dobijete drugu ako odete tamo, a ako ostajete tamo malo duže, obje slike se u potpunosti raspadaju. Ulazite u nekakav tip svakodnevice koji je puno sličniji, i po vrijednostima i po načinu života, onome što sami živite", kazao je profesor Tomislav Pletenac pa dodao.

"Osim etničkih, postoje i klasne razlike. One su vrlo često povezane. Imigranti imaju određenu klasnu poziciju. Puno je tu mješavina. Ono što smo vidjeli o Iranu kroz njihovu propagandu bila je nekakva totalitaristička utopija. Sada vidimo jedan cijeli medijski pothvat koji u Iranu postoji, ali mi za to nismo znali. Popularna kultura postoji svuda, ona je globalna, posebno nakon 2000-tih. Sav taj medijski pogon koji je dolazio sa Zapada sada bumerangom dobivamo natrag."

Osvrnuo se na niz kratkih filmova koje je proizvela skupina mladih umjetnika iz Irana, okupljenih oko studija Explosive Media.

"Ovo pokazuje koliko sprave umjetne inteligencije mogu proizvesti vizualnog materijala u kratkom vremenu. Ne radi se o onom velikom strahu koji smo imali od vizualne umjetne inteligencije, već baš obratno. Dobili smo izbor da to bude LEGO, ali ta ekipa, klinci, vrlo kvalitetno koristi umjetničko izražavanje. Zašto? Jer to razvaljuje zapadne kodove koristeći ih. Kao što smo u 80-ima svjedočili s Laibachom", kaže Pletenac.

Dodaje kako se iranska kultura probija prema Zapadu već neko vrijeme, otkako je strip Marjane Satrapi, a kasnije i njegova adaptacija, zaludio europsku i američku publiku.

"Ne smijemo zaboraviti strip i animirani film Perzepolis, tu se vrlo jasno vidi ogroman kulturni potencijal koji ta civilizacija ima i u kojemu je odrasla. Nikakve religije to ne mogu maknuti. S druge strane, treba znati: ne može se kultura zaustaviti. U vrijeme Hladnog rata, svi smo mislili da je Sovjetski Savez potpuno odcijepljen od bilo kakvih zapadnih kulturnih utjecaja. Ali kada pogledamo arhive, tamo se apsolutno pratila scena popularne glazbe u Europi. Poslije interneta, to je postalo opće dobro", dodaje Pletenac.

Dodao je kako kultura uvijek funkcionira na povratno-posljedičnom principu, vraćajući se poput bumeranga. Baš kao i u slučaju britanskog imperijalizma u Indiji prije nekoliko stoljeća.

"Međutim, način na koji ćemo to interpretirati i koristiti, sada vidimo ono o čemu su postkolonijalni teoretičari govorili o britanskom društvu dok je ono upravljalo Indijom i kada vidite hibridizaciju koja se događala u indijskom društvu i imala ogroman povratan utjecaj na sam imperijalni centar."

Osvrnuo se i na američkog predsjednika te slabljenje američke 'meke moći'.

"Donald Trump je vjerojatno pucao sam sebi u nogu, ali toga još nije svjestan. Već onog trenutka kada je krenuo u rezanje USAID-a, agencije meke političke moći, jer nakon 2. svjetskog rata sve se svodi na meku moć. I ove različite vojne intervencije iza sebe uvijek su imale kulturnu moć. Ja bih čak bio radikalan i rekao da svi ratovi počinju u kulturi. Rat je nastavak kulturnog sukoba drugim sredstvima.

Pletenac smatra da lobiji koji stoje iza Trumpa igraju riskantnu igru.

"Pretpostavka tih think tankova, koji, smatram, stoje iza Trumpovih odluka, je da će uspjeti promijeniti svijet u svoju korist. To je jako rizična igra. Na tome smo završili: što ako mu prođe?"

S druge strane, kaže da je Europa i dalje, kao i uvijek, sposobna proizvesti svoju popularnu kulturu, te da je njezina otvorenost kulturnom 'drugom' istovremeno i njezina najveća snaga.

"Europa je u stanju proizvesti svoju popularnu kulturu, uvijek je i bila. To se lijepo vidjelo na otvaranju londonskih Olimpijskih igara. Smrznete se kada vidite britanski proizvod popularne kulture, to su nevjerojatni kanoni koji su se u 20. stoljeću postavili kao temelji. U cijelom tom procesu, ta kultura je srećom ostala otvorena. Možemo kritizirati 'world music'. To je pripremljeno za bijelog srednjostrujaškog konzumenta. Ali ipak je uspjela proizvesti gomilu zanimljivih muzičara iz Afrike za koje možda nikada ne bismo čuli. Europa je ipak zbog svoje otvorenosti spremna priznati drugost, puno prije nego SAD. Unatoč svemu što bih mogao kritizirati i dalje vidim potencijal tog prostora u Europi."

Autokritika je, smatra Pletenac, najjače 'oružje' Europe u ovom trenutku.

"To je najbolje oružje Europe. Ona ipak ima dugu povijest imperijalnog nasilja i vrlo je refleksivna prema njemu. Ta autokritika i strah od te imperijalne sile, želja za pregovaračkom pozicijom, je prednost Europe i to je nešto što bi kao svoju kulturu trebala promovirati."